Kako ćemo bez Modrića? I to me pitanje i dalje proganja. Jer njegov nogomet između 30. i 40. godine života bio je senzacionalan, a u tom je razdoblju postigao najveće klupsko-reprezentativne i osobne vrhunce. I kad on nije bio na visini zadatka, što se doduše događalo rijetko, naš rezultat je patio.

Noć i jutro nakon što su nas u drugom poluvremenu natamburali Englezi, koji imaju klasu, moderni su, imaju velikog centarfora – Luku Modrića je javnost na društvenim mrežama deportirala iz SAD-u. Netko se usudio reći i da je stajao na pramcu Titanika. Ne može i ne mora Hrvatska svaku utakmicu odigrati vrhunski, ima pravo na slabiji dan, iako se i u tom na kraju razočaravajućem dojmu dalo pronaći i dobrih stvari u našoj igri. Koje mi imamo ali s četvoricom u zadnjoj liniji.

Luku Modrića poznajem od kad je nogometno prohodao, s njegovim nogometnim ocem Tomom Basićem sam uspostavio jedan ugodan, neću reći prisan, ali korektan odnos. I nikad neću zaboraviti kako mi je rekao 2006. da će Luka jednog dana biti najbolji igrač svijeta. Mislio sam, pa nisi ti Baba Vanga. S Lukom je odnos uvijek bio profesionalan. Uručio sam mu prvu važniju nagradu u njegovom životu 2007. godine u sobama White Hart Lanea za najboljeg Igrača godine u izboru Večernjeg lista, nakon toga Luka je imao vremena samo za brzi čaj i još brži intervju. Eto, valjda nismo ‘kliknuli’.

Nismo komunicirali, osim kada su nagrade bile u pitanju, on je postao planetarna zvijezda koja je bjesomučno bježala od Zdravka Mamića koji ga je s barba Tomom držao kao kap vode na dlanu u vitalnim trenucima karijere. Naravno ta epizoda iz njegove karijere pod naslovom “Ne sjećam se” ostat će zauvijek kao jedna mrlja, ali i upozorenje za neke buduće generacije.

No, svi smo mi od krvi i mesa, radimo pogreške u životu, nosimo taj teret. No, ne mogu prihvatiti ‘raketiranje’ legendarnog kapetana nakon njegove slabije utakmice. Da, vidi se da je Luka već više ‘deda’ nego tata nogometa, no baš zato što nije odigrao kako zna Vatreni su patili. Jer se još nije pojavio igrač koji bi na svoja leđa mogao preuzeti njegov teret, a igrač poput Luke Modrića se rađa. Naravno, postoji problem i u činjenici da izbornik nije pripremio igru u slučaju da Luke nema, ali to i nije lagano učiniti dok je Luka tu. Jer ego je zeznuta stvar.

Više puta sam napisao – kako ćemo bez Modrića? I to me pitanje i dalje proganja. Jer njegov nogomet između 30 i 40 godine života bio je senzacionalan, a u tom je razdoblju postigao najveće klupsko-reprezentativne i osobne vrhunce. I kad on nije bio na visini zadatka nas rezultat je patio.

Ne bih ovdje ulazio preduboko u razloge zašto se nije oprostio možda koju godinu prije na vrhuncu svoje moći, ali to je bio njegov izbor. Prošao je i jedan od najtežih trenutaka u karijeri kada ga se Real odrekao, sto mislim da je bila pogreška. Sezona u Milanu je bila korektna, no Luka nije sretan.

Pred vratima je je ogroman jubilej. Tog 24. lipnja 2026. godine Luka će ući u klub posebnih igrajući za Hrvatsku okrugli 200. put. Dvadeset godina i gotovo četiri mjeseca nosi kockasti dres s istim zarom prvi i posljednji dan. I da, ovo je za njega, ali i za Hrvatsku veliki dan. Bez njegovog postavljanja, pravovremenog pasa, zašto ne i udarca kao u Varaždinu Vatreni bi bili oslabljeni. Ne dvojim da još uvijek može autoritetom, argumentom znanja, odlučnosti i nogometne inteligencije odvesti Vatrene u nokaut fazu. A onda – kako bude? Samo netko kao mi može ‘lupetati’ kako je normalno da Hrvatska na SP-u osvaja medalju.

Kako god završi ova priča gledali smo jedan film o igraču i čovjeku sa svim njegovim vrlinama i manama, o nogometašu kakvog nismo imali. I teško da ćemo tako brzo ponovno imati.